Jedan od temeljnih strahova čovečanstva je fames et penuria (glad i nestašica). S dobrim razlogom, jer je većinu istorije većina društava bila udaljena od nestašica, gladovanja, društvenih nestabilnosti i masovnih pomora od gladi svega nekoliko loših žetvi (ili manje).
Ta glad najčešće je bila uzrokovana lošim klimatskim uslovima koji bi doveli do loših žetvi, ali nije bio redak slučaj da ljudi svojom pretjeranom eksploatacijom unište plodnost zemljišta. Celoj civilizaciji pretili su kolapsi kada bi rast stanovništva doveo do prevelike eksploatacije tla, što bi onemogućilo ishranu dodatnog stanovništva, nakon čega bi urodi drastično opali i nastupila glad.
Opširnije
Od Angole do Nigerije: srpski biznis pronalazi put do Afrike
Srpske kompanije sve hrabrije osvajaju afričko tržište i pokazuju da proizvodi "Made in Serbia" mogu da stignu i do najudaljenijih kontinenata, osvajajući potrošače od Angole do Nigerije.
27.10.2025
Klimatske promene već koštaju države milijarde – poljoprivreda prva na udaru
Procene su da je Srbija izgubila više od deset milijardi dolara u toku ovog veka zbog uticaja klimatskih promena.
03.11.2025
Da li je srpsko ribarstvo na izdisaju
U Srbiji je u poslednjih desetak godina prepolovljena proizvodnja konzumne ribe, a 70 odsto potreba na domaćem tržištu zadovoljava se kroz uvoz
25.08.2025
Srbija spaja tradiciju i tehnologiju - regenerativna poljoprivreda pomoću AI-ja
Razvoj poljoprivrednog sektora u narednom periodu biće usmeren ka ovom modelu poljoprivrede koji podrazumeva očuvanje prirodnih resursa, agroekosistema, kao i podizanje kvaliteta života.
31.07.2025
Strah od gladi postoji i danas. U modernom vremenu često je povezan sa širim "zelenim" agendama, zajedno s narativima o klimatskim promenama, ugroženosti bioraznolikosti, antinatalizmu (pokret koji se protivi rađanju novih ljudi) i drugim temama. Čak i oni koji nisu pobornici ovih šireg zelenog pogleda često smatraju da je sve teže hraniti ljude na Zemlji jer proizvodnja ne prati rast stanovništva, ili da će dostupnost hrane početi da opada zbog decenija prekomerne eksploatacije koja vodi do pada produktivnosti poljoprivrednih površina.
Istina je zapravo suprotna. Treća poljoprivredna ili "zelena" revolucija, koju odlikuje veliki rast prinosa poljoprivrednih kultura zahvaljujući novim tehnologijama, mehanizaciji, novim vrstama, veštačkim đubrivima, herbicidima, insekticidima i slično, još traje.
Počela je u drugoj polovini 20. veka, ubrzo nakon Drugog svetskog rata, i dovela do dotad neviđenih promena u zemljama u kojima se širila. Uprkos eksplozivnom rastu stanovništva zbog treće poljoprivredne revolucije – s oko tri milijarde 1960. na sadašnjih osam milijardi – proizvodnja hrane rasla je dovoljno brzo.
Ne samo da je rasla dovoljno brzo, nego je rasla i mnogo brže, pa svaka osoba danas može konzumirati nekoliko stotina kilokalorija više dnevno nego pre nekoliko decenija. Što je još zapanjujuće i negira strahove "zelenih", to je postignuto uz minimalan rast površina koje se koriste za poljoprivredu. Naprotiv, u nekim regionima sveta površine se već smanjuju, a da proizvodnja nije ugrožena.
Treću poljoprivrednu revoluciju i rast efikasnosti proizvodnje nisu omogućila samo naučna i tehnološka dostignuća, iako su ona bila ključna. Raspodela, transport, globalni lanci snabdevanja i trgovina doprineli su da se koristi plodova "zelene revolucije" šire po svetu i da, u slučaju suša ili drugih prirodnih katastrofa u jednom regionu, hrana brzo stigne sa bilo kog mesta na planeti.
Većina istoričara i agronoma smatra da smo u svojevrsnoj tranziciji iz treće u četvrtu poljoprivrednu revoluciju. Treća je već proširena kroz veći deo sveta, iako prinosi nastavljaju da rastu sličnim intenzitetom i još nisu dostigli maksimalni potencijal u većini zemalja.
Četvrta revolucija je u nekim regionima već počela. Karakteriše je korišćenje modernih tehnologija u proizvodnji, kao što su dronovi, GPS, satelitsko praćenje useva, analiza podataka (u novije vreme uz upotrebu veštačke inteligencije), automatizacija, robotika, senzori i slično.
Sve veći poljoprivredni prinosi
Za one koji paniče, trebalo bi da bude utešno što globalno još koristimo plodove treće poljoprivredne revolucije, a već ulazimo u četvrtu. Prinosi najzastupljenijih svetskih kultura ne pokazuju trendove usporavanja rasta.
Prinosi kukuruza uskoro će preći šest tona po hektaru, dok su 2000. bili oko 4,5 tona, a 1990. ispod četiri tone. Prinosi pirinča, kulture o kojoj zavisi najveći broj ljudi na svetu, u 2023. iznosili su 4,76 tona po hektaru, tonu više nego 1990. Od početka ovog veka globalni prinos pšenice po hektaru porastao je za tonu, od druge polovine 1990-ih prinos ječma porastao je za tonu, a od druge polovine 1980-ih soje. Isto se dogodilo i kod drugih kultura, kao što su krompir, kasava, ovas, suncokret i slično.
Rast prinosa nije ograničen samo na žitarice. Prinos jabuka po hektaru krajem prošlog veka bio je oko 10 tona, a danas oko 20 tona. Prinos banana porastao je sa 15 tona u drugoj polovini 1990-ih na današnjih 23 tone, prinos krušaka se takođe udvostručio sa 10 na 20 tona u poslednjih 20-ak godina. Postoje izuzeci, poput datulja i maslina, ali visok rast produktivnosti nije zaobišao voće, a isto važi i za povrće.
Malo više površina, višestruko veća proizvodnja
Od 1961., početka treće poljoprivredne revolucije, proizvodnja i prinosi rasli su daleko brže nego površine pod usevima. Danas se koristi oko 20 odsto više zemljišta za useve, ali je proizvodnja višestruko veća. Na primer, proizvodnja žitarica 2023. iznosila je 3,13 milijardi tona, dok je 1961. bila 877 miliona tona – povećanje od više od 250 odsto. Voća se danas globalno proizvodi 950 miliona tona, dok je 1961. proizvodnja bila 200 miliona tona – rast od 375 odsto.
U najproduktivnijim delovima sveta površine korišćene za poljoprivredu smanjuju se. U Evropi je 1960. za tu namenu korišćeno 343 miliona hektara, a danas 288 miliona hektara.
Prosečno po osobi, 1961 godine., kada je na svetu bilo tri milijarde ljudi, bilo je dostupno manje od 2.200 kilokalorija dnevno, dok je danas, kada planeta ima osam milijardi ljudi, dostupno gotovo 3.000 kilokalorija dnevno.
Naravno, radi se o svetskim prosečnim vrednostima i situacija s gladi nije svuda ista. Rekordni prinos pšenice u Evropi ne znači mnogo osobi iz Centralnoafričke Republike koju jedna loša žetva može dovesti do gladi. No danas smo bolji nego ikad u dostavljanju humanitarne pomoći i distribuciji hrane širom sveta.
Rast prinosa i u regionu
Zapadna Evropa, oblast s najvećim prinosima na svetu za mnoge poljoprivredne kulture, dokaz je da treća poljoprivredna revolucija još daje plodove i u regijama koje su rano ušle u nju. Prinos pšenice i kukuruza i dalje pokazuje rast, iako je još početkom 1990-ih bio veći od šest tona (pšenica) i 7,5 tona (kukuruz), što je praktično nedostižno za većinu ostatka sveta.
Prinosi u regionu manji su nego u Zapadnoj Evropi, ali joj se približavaju i veći su nego u Istočnoj Evropi. Bosna i Hercegovina najviše zaostaje, ali razlika se smanjuje.
Budućnost poljoprivredne proizvodnje
Približavanje proseku Zapadne Evrope dokaz je da poljoprivreda regiona može biti globalno konkurentna i da se ne treba plašiti otvaranja tržišta. Zapravo, Hrvatska i Srbija, s obzirom na veličinu, relativno su veliki izvoznici kukuruza i pšenice.
Strahovi od manjka hrane, bilo globalno ili regionalno, potpuno su neutemeljeni. Još nisu iskorišćene sve mogućnosti treće poljoprivredne revolucije, a već počinje četvrta. Poljoprivreda itekako ima budućnost i može biti profitabilna, ali treba shvatiti da je današnja poljoprivreda sve više mehanizovan, automatizovan, nadziran i analiziran proces koji zahteva velika kapitalna ulaganja kako bi se održala konkurentnost.
Ne samo da hrane ima dovoljno, nego je doslovno nikada nije bilo više, ni ukupno ni po osobi. No zanimanje poljoprivrednika sve više zahteva manji broj radnika jer tehnološki napredak smanjuje potrebu za velikim brojem zaposlenih. Današnji poljoprivrednik je obrazovan, informisan i finansijski pismen, koristi najmodernije tehnologije i ima visoka kapitalna ulaganja kako bi održao visoku produktivnost po hektaru.