Najbogatijima na svetu bilo je potrebno manje vremena nego prosečnoj osobi da odustane od novogodišnjih odluka kako bi potrošili ceo svoj godišnji "CO₂ budžet". Naime, to su uspeli da urade za svega deset dana 2026. godine.
Dok se januar još nije ni zahuktao, jedan odsto najbogatijih ljudi na planeti već je premašio količinu ugljen-dioksida koju bi smeli da ispuste tokom cele godine ako svet želi da ostane u okviru cilja ograničavanja globalnog zagrevanja na 1,5 stepeni Celzijusa. Najbogatijih 0,1 odsto to je uspelo već 3. januara.
Prema novoj analizi Oxfama, reč je o obrascu koji se ponavlja iz godine u godinu, a koji pokazuje koliko mali, veoma bogat deo svetske populacije ima nesrazmerno veliki uticaj na klimatsku krizu.
Opširnije
Trumpov izlazak iz klimatskih tela dar je Kini i autogol za SAD, upozoravaju stručnjaci
SAD se povlače iz IPCC-a i UN-ove klimatske konvencije, čime slabe sopstveni uticaj u globalnim klimatskim politikama.
11.01.2026
Osam knjiga o svetu u kojem živimo i kakav bi mogao postati
Donosimo preporuke knjiga za kraj godine koje se bave klimom, okolinom i svetom koji se menja.
01.01.2026
Pet činjenica koje će razuveriti i najtvrdokornijeg 'zelenog' skeptika
Za prazničnim stolom mišljenja lako odu u krajnosti, ali najnoviji podaci pokazuju sasvim drugačiju sliku.
28.12.2025
Trumpov energetski uspeh više rezultat tržišnih kretanja nego poteza administracije
Proizvodnja nafte i gasa ruši rekorde, ali rast je počeo mnogo pre Trumpova povratka u Belu kuću.
28.12.2025
U trenutku kada se u javnom diskursu često vode rasprave o individualnim navikama - od odvajanja otpada do izbora kesa i slamčica - brojke sugerišu da se ključni problem nalazi znatno dalje od domaćinstava.
Ko zapravo troši svetski CO₂ budžet
Takozvani ugljenični budžet zasnovan je na proceni koliko ugljen-dioksida čovečanstvo još može da ispusti kako bi ostalo unutar granica definisanih Pariskim sporazumom. Prema toj računici, "fer udeo" po osobi iznosi oko 2,1 tonu ugljen-dioksida godišnje. Ipak, prosečna osoba iz kruga najbogatijih godišnje proizvede oko 75,1 tonu ugljen-dioksida, što znači da svoj godišnji limit premašuje u nešto više od nedelju dana.
Kod 0,1 odsto najbogatijih razlike su još drastičnije. Oxfam navodi da pojedinac iz te grupe u osam dana proizvede više CO₂ zagađenja nego osoba iz 50 odsto najsiromašnijih tokom cele godine.
Na globalnom nivou, podaci dodatno naglašavaju odnos nejednakosti. Prema istraživanju Stockholm Environment Institutea, najbogatijih 0,1 odsto ljudi proizvede više ugljen-dioksida u jednom danu nego polovina čovečanstva u godinu dana. Kada bi svi zagađivali poput tog sloja, svetski ugljenični budžet bio bi iscrpljen za manje od tri nedelje.
Depositphotos
Klimatska kriza koju ne plaćaju oni koji je stvaraju
Posledice takvih razlika nisu apstraktne projekcije, već veoma konkretni ljudski i ekonomski gubici. Oxfam procenjuje da će emisije koje proizvede najbogatiji sloj u samo jednoj godini do kraja 21. veka izazvati oko 1,3 miliona smrti povezanih sa ekstremnim vrućinama.
Istovremeno, decenije prekomerne potrošnje i emisija super bogatih ostaviće dubok trag u ekonomijama siromašnih i zemalja sa nižim srednjim dohotkom. Prema Oxfamovim procenama, ekonomska šteta za te zemlje mogla bi do 2050. godine dostići 44 biliona dolara.
Poznata ironija klimatske krize pritom ostaje ista. Najteže posledice snosiće oni koji su joj najmanje doprineli - zajednice u zemljama sa niskim prihodima, autohtoni narodi, kao i žene.
Nije reč samo o jahtama i privatnim avionima
Iako se luksuzni stilovi života često ističu kao simbol klimatske neodgovornosti, Oxfam naglašava da je problem mnogo dublji. Ključnu ulogu imaju takozvane finansirane emisije, odnosno emisije koje nastaju kroz ulaganja.
Prema analizi te organizacije, svaki milijarder u proseku ima investicioni portfelj povezan sa kompanijama koje godišnje proizvedu oko 1,9 miliona tona ugljen-dioksida. Takva ulaganja dodatno učvršćuju zavisnost globalne ekonomije od industrija sa visokim ugljeničnim otiskom i, kako upozorava Oxfam, otežavaju stvarni zaokret ka smanjenju emisija.
Ekonomska moć pritom se preliva i u politički uticaj. Na poslednjem klimatskom samitu u Brazilu, COP30, fosilna industrija imala je 1.600 lobista, više nego bilo koja nacionalna delegacija osim zemlje domaćina. Prema Oxfamu, reč je o jasnom pokazatelju kako bogatstvo i korporativna moć oblikuju klimatske politike, često na štetu ambicioznijih mera.
Bloomberg
Moguća rešenja
Ako svet želi da ostane u okviru cilja od 1,5 stepeni, najbogatijih jedan odsto morao bi da smanji svoje emisije za čak 97 odsto do 2030. godine. To, poručuju iz Oxfama, nije pitanje individualne savesti, već političke odluke.
Organizacija zato poziva vlade da se direktno suoče sa najvećim zagađivačima i njihovom ekonomskom moći. Među ključnim merama ističu povećanje poreza na ekstremno bogatstvo i visoke dohotke, oporezivanje ekstra profita fosilnih kompanija, kao i zabranu ili snažno oporezivanje luksuza sa izrazito visokim ugljeničnim otiskom, poput privatnih aviona i superjahti.
Takve mere, navodi Oxfam, ne bi samo smanjile emisije nego da bi osigurale i značajna sredstva za finansiranje klimatske tranzicije, pritom najveći teret stavljajući na one koji su klimatskoj krizi najviše doprineli i koji je najlakše mogu podneti.
Kako poručuje Oxfamova direktorka za klimatske politike Nafkote Dabi, vlade imaju "jasan i jednostavan put" za istovremeno smanjenje emisija i nejednakosti - usmeriti mere ka najbogatijim zagađivačima.