Ako biste prosečnog fana čuvenog majstora horora Stivena Kinga pitali koliko je imao godina kada se prvi put susreo sa njegovim delom, bio bih spreman da se kladim da bi odgovor bio negde između 12 i 17 godina. Upravo su godine osnovne i srednje škole period kada površinski sloj privlačnosti Kingovog rada - uzbuđenje, strah i mnogo seksa deluje najjače. Čak i ako nisu nastavili da čitaju Kinga u odraslom dobu, velike su šanse da će ih određeni "kingovski" motivi progoniti zauvek: "Redrum" iz knjige Isijavanje, frižider iz knjige It ili bauk iz priče The Boogeyman (na srpskom prevedena kao "Bauk").
King napisao 70 romana i preko 200 kratkih priča prevedenih na 52 jezika, sa preko stotinu filmskih i televizijskih adaptacija | Depositphotos
Ova poslednja ostavila je poseban utisak na Caroline Bicks, eskpertkinju za Šekspira i autorku knjiga "Spoznaja i devojaštvo u Šekspirovom svetu" i "Oblikovanje književnih likova u Šekspirovoj Engleskoj" . "The Boogeyman mi je uradio upravo ono što velika horor priča u stilu Kinga radi najbolje: odigra svoj ples do centra vašeg života i pronađe tajna vrata sobe za koju ste verovali da niko osim vas ne zna da postoji", piše ona u svojoj novoj knjizi "Monstrumi iz arhive: Moja godina straha sa Stivenom Kingom".
Kako je jedna autorka obuzeta najvećim klasičnim piscem, prešla sa pisanja knjiga o devojčicama u vreme Barda na istraživanje Kingovih ranih radova za širu publiku? Objašnjenje gotovo zvuči kao priča o jednom od Kingovih protagonista, često su to pisci koji stignu na novo mesto i otkriju neki opskuran projekat koji ih potpuno obuzme. Godine 2017, Bicks je prihvatila inauguralnu Stephen E. King katedru za književnost na Univerzitetu Maine, Kingovom alma mater univerzitetu. Zaposlena je kao stručnjak za renesansu, ali nakon što je upoznala Kinga, zaronila je u njegove lične arhive kako bi istražila temu o kojoj je razmišljala decenijama: kako je stvorio horor priče koje su je toliko uznemirile dok je bila devojčica.
Opširnije
Dr Stefan Jerotić: Težak nije čovek, nego odnos postane težak
Psihijatar dr Stefan Jerotić govori o svojoj knjizi "Niko nije rekao da će biti lako: Razgovori koji leče dušu“, terapijskom odnosu i stigmi oko traženja pomoći, ističe da se najveće promene dešavaju kroz spremnost na ranjivost i razgovor.
02.05.2026
Novi svetski poredak biće opasniji - ali i kooperativniji
Od rastuće moći Kine i globalnog juga do uticaja tehnoloških kompanija, novi sistem biće složeniji, fragmentisaniji i potencijalno opasniji - ali i fleksibilniji u rešavanju globalnih problema, smatra viši analitičar za politiku u tink-tenku New America.
18.04.2026
Sedam saveta od Habzburgovaca za turbulentna vremena
Eduard Habsburg – Lothringen, nudi savete kako de sa izborimo sa izazovima tokom perioda nestabilnosti u knjizi The Habsburg Way: Seven Rules for Turbulent Times. Uvid u svet porodice koja je obeležila svetsku istoriju, i uveliko naš region, otvara pouke koje su Habzburgovcima dobro služile...
11.04.2026
Prolećni meni za dušu: najnovije knjige, filmovi i serije
Bilo da crpimo iz "kosmičke kuhinje života” ili tragamo za nestalima u svetu društvenih mreža, najnovija ostvarenja poručuju da treba posmatrati, analizirati i učiti kako da iskoristimo resurse koje imamo.
28.03.2026
U svetu luksuznih parfema, miris više nije dovoljan
U regionu, luksuzni parfemski sektor je u razvoju. Potrošači i dalje žele da “mirišu skupo” po niskoj ceni, ali luksuz nije transakcija, a sam miris nije dovoljan, kaže renomirani parfimer i autorka knjige o izgradnji uspešnog parfemskog brenda.
28.02.2026
Kako je veštačka inteligencija uspela da nas ubedi da ne mislimo svojom glavom
Autorka knjige o slobodi mišljenja i zaštiti u digitalnom dobu i advokatica za međunarodna ljudska prava, dr Susie Alegre upozorava da još nije kasno da preuzmemo kontrolu na sopstvenim digitalnim otiskom.
21.02.2026
Nastavak dela Isijavanje po kojem je snimljen i istoimeni film 1980. godine sa Jack Nicholsonom u glavnoj ulozi | Depositphotos
U knjizi se analizira proces pisanja i prepravljanja pet njegovih ranih dela: Groblje kućnih ljubimaca, Isijavanje, Noćna smena, Salem’s Lot i Keri, oslanjajući se na nikada ranije objavljene rane nacrte tekstova, razgovore između Kinga i njegovih urednika, kao i Kingove beleške, koje su deo ove arhive. U svakoj knjizi Bicks se fokusira na jedan centralni književni element koji je King razvijao kroz nacrte i koji ih čini toliko zastrašujućim i efektivnim za nju i milione drugih čitalaca. Tako, na primer, ističe istraživanje specifične psihologije detinjstva u Salem’s Lot, kao i način na koji King obrađuje sopstveno odrastanje kroz priče u Noćnoj smeni.
Bicks takođe konstantno povlači paralele između Kinga i Šekspira. Ukazuje na Kingovu majstorsku upotrebu zvuka reči kako bi stvorio emotivni efekat kao u knjizi Groblje kućnih ljubimaca posebno kroz ponavljanje reči "surov" i "šljunak", sugerišući da njegova upotreba rime mnogo drugačija od petostopnog Šekspirovog stiha. Ona istražuje i uticaj Hamleta na Isijavanje, poredeći lik Jack Torrancea sa Hamletom, a Wendy sa Ofelijom. Takođe prepoznaje Kingovu namernu upotrebu šekspirovske tragedije kao motiva za strukturisanje knjige, koja je u ranijim nacrtima bila podeljena na pet činova.
Bicks posebno uživa u sličnostima između Magbeta i Keri, fokusirajući se na koncept o kojem je pisala u svojoj prvoj knjizi: "Istraživala sam verovanja iz Šekspirovog vremena o kogniciji i pronalazila mnogo dokaza koji sugerišu da su ljudi tada verovali da se nešto posebno dešava sa mozgovima devojaka kada uđu u pubertet: njihova mašta, pamćenje i intelekt širili su se i izoštravali na načine koji su ih razlikovali od dečaka, muškaraca i žena."
Magbet (Macbeth) je najkraća i jedna od najpoznatijih tragedija Vilijama Šekspira, napisana oko 1606. godine, koja istražuje razorne psihološke i političke posledice ambicije. Radnja prati škotskog vojskovođu koji, podstaknut proročanstvom veštica i nagovaranjem supruge (Ledi Magbet), ubija kralja kako bi preuzeo presto, što vodi u krvoproliće i ludilo | Depositphotos
Nije iznenađujuće što je Bicks pronašla elemente Šekspira u Kingu, s obzirom na njenu profesionalnu specijalizaciju. Ali do kraja knjige Monstrumi iz arhive, koja pominje Barda na 29 različitih stranica, nisam mogao da se oslobodim utiska da ona zapravo pokreće jednu širu ideju, onu koju nikada eksplicitno ne izgovara, ali koja prožima celu knjigu: Šekspir i King imaju nešto fundamentalno zajedničko, kvalitet koji dele, a koji malo koji drugi pisci poseduju. Pitanje je: šta?
King je bio enormno popularan pisac još od objavljivanja romana Keri 1974. godine, jedom od najprodavanijih sa preko 400 miliona primeraka prodatih širom sveta. Kritičko priznanje stiglo je kasnije, učvršćeno Medaljom za izuzetan doprinos američkoj književnosti koju mu je 2003. godine dodelila Nacionalna književna fondacija. Godinu ranije dobitnik je bio Philip Roth, manje-više platonski ideal kritički slavljenog pisca druge polovine 20. veka. Od tada, King se smatra ne samo jednim od najpopularnijih američkih pisaca, već i jednim od najboljih.
Ipak, ne misle svi tako. Nagrada iz 2003. bila je kontroverzna, a kritičar Harold Bloom, inače veliki zagovornik Šekspira, napisao je u "Los Angeles Timesu" da je nagrada "izuzetna, još jedan pad u šokantnom procesu zaglupljivanja naše kulturne scene. U prošlosti sam Kinga opisivao kao pisca jeftinih horor romana, ali možda je čak i to previše ljubazno. On nema ništa zajedničko sa Edgarom Allanom Poom. Ono što jeste - neizmerno neadekvatan pisac, rečenicu po rečenicu, pasus po pasus, knjigu po knjigu."
Stalan niz kritika nastavio se tokom naredne dve decenije, a većina njih ponavljala je Bloomovu osnovnu zamerku: u redu, ovaj čovek ume da prodaje knjige, ali da li je zaista dobar pisac? I ne samo žanrovski pisac, već pisac književne fikcije? Može li se ozbiljno pominjati u istoj rečenici sa Šekspirom?
U Bloomovim rečima postoji implicitna sugestija da bi, u najboljem slučaju, trebalo prerasti Kinga i preći na ozbiljniju književnost. Bloom navodi Thomas Pynchona, Don DeLilla i Cormac McCarthyja kao kontraprimere, sugerišući da bi bilo ko od njih bio dostojniji dobitnik nagrade koju je King dobio. Ostatak svog teksta koji danas deluje kao prethodnica kulturnim ratovima koji će uslediti posvećuje gotovo isključivo kritikovanju ženskih pisaca.
Za razliku od iskustva Bicks i mnogih drugih, ja sam prvi put Kingov roman pročitao tek u 33. godini, mnogo nakon što sam prošao kroz dobar deo Bloomovog voljenog zapadnog kanona. Do tada sam odbacivao Kinga iz istih razloga kao i Bloom: mislio sam da nije ozbiljan pisac. Ali kada sam ga zaista pročitao, otkrio sam nekoga ko je bio izuzetno drugačiji od onoga što sam očekivao.
Treba reći da će čak i Kingovi najodaniji fanovi, pa i sam King, priznati da postoje veliki delovi njegove proze, uključujući i čitave knjige, koje jednostavno nisu toliko dobre. Takvu dinamiku je teško izbeći kada ste objavili toliko toga koliko i King; čovek je napisao skoro 70 romana i preko 200 kratkih priča prevedenih na 52 jezika, sa više od stotinu filmskih i televizijskih adaptacija. Ali svako ko može da prevaziđe sopstvene predrasude trebalo bi da bude sposoban da prepozna vrhunski kvalitet velikog dela njegovog pisanja, naročito u njegovim najboljim romanima.
King briljira u "gotovo instinktivnom razumevanju strahova koji oblikuju psihu američke radničke klase", prema rečima kriminalističkog pisca Walter Mosleyja. "On poznaje strah, i to ne samo strah od demonskih sila, već i od usamljenosti i siromaštva, gladi i nepoznatog."
U tome leži Kingov genije, i upravo to ga dovodi u 'razgovor' sa Šekspirom. Iako uglavnom radi unutar žanra, njegovi najbolji likovi i okruženja neverovatno su prizemljeni: emotivno, praktično i intuitivno uverljivi. Ponekad It više podseća na publicistiku nego na fikciju, toliko je detaljna i iscrpna Kingova realizacija grada Derryja i njegove istorije što je posebno zanimljivo za roman koji prati demonskog klovna. Ovaj nivo discipline prati Kingovo prirodno iskustvo pripovedanja; rekao je za The New Yorker da su "priče pronađene stvari, poput fosila u zemlji".
Dalje, u knjizi On Writing, svojoj posveti zanatu pisanja, objašnjava da je "posao pisca da koristi alate iz svoje kutije kako bi što više svake priče izvukao iz zemlje netaknuto."
King je bio enormno popularan pisac još od objavljivanja romana Keri 1974. godine, jednom od najprodavanijih preko 400 miliona primeraka prodatih širom sveta | Depositphotos
Dokazi koje Bicks pronalazi potvrđuju ovu metaforu. King tokom procesa revizije često uklanja najeksplicitnije, krvave i prenaglašene horor elemente, približavajući svoje likove stvarnom svetu dok ih prerađuje. To važi za Gagea, vaskrslog čudovišnog mališana iz Groblja za kućne ljubimce, kojeg King postepeno menja iz karikaturalnog ubice u više dvosmislenu silu, ali i za Keri, koja iz satanističkog bića sa uvećanim mozgom i kompleksom Boga u prvom nacrtu postaje devojka normalnog izgleda koja jednostavno poseduje neobične moći u finalnoj verziji. Na taj način ih čini još strašnijim jer će stvarnost uvek biti uznemirujuća više od očigledne fikcije.
Baveći se važnim temama kroz dela koja su suštinski pristupačna i bliska širokoj publici od problema zla, preko prirode detinjstva, do karaktera samog mesta, King deluje na najosetljivije i najranjivije delove ljudske psihe, dok istovremeno tera čitaoce da mu se približe umesto da se udalje. I ne radi to samo u hororu. Dok se Bicks fokusirala na njegove rane horor romane, King se kasnije etablirao kao majstor gotovo svakog žanra pod suncem, uključujući kriminalistički roman, naučnu fantastiku, a naročito fantastiku.
Šekspir je radio nešto veoma slično. Iako ne znamo mnogo o tome kako je pisao ili zašto, znamo da je pisao brzo i tečno. Stvorio je šokantan broj velikih dela u oba glavna žanra svog vremena: tragediji i komediji. Kako Bloom piše u svojoj knjizi "Šekspir: Pronalaženje čoveka", njegov najveći dar bila je sposobnost da piše psihološki složene i iznijansirane likove koji su ipak mogli da privuku svakoga, uključujući i jednostavne, obične ljude koji bi platili peni da stoje ispred scene. Tokom života, Šekspir je bio samo popularan pisac, tek kasnije postao je gotovo svetac književnosti.
"Prikaz ljudskog karaktera i ličnosti ostaje vrhovna književna vrednost, bilo u drami, lirici ili naraciji", piše Bloom. Po sopstvenom Bloomovom standardu, dakle, King je izuzetan. Da li je poređenje sa Šekspirom inherentno problematično? Naravno, to je kao porediti Boba Dilana sa Mocartom. Kontekst je toliko drugačiji da stvara neizbežne poteškoće. Ali u svetu u kojem mogu jednako lako da otvorim "Ep o Gilgamešu" na svom telefonu, kao i imejl koji sam dobio pre deset sekundi, vredi razumeti kako nam se ovi pisci obraćaju kroz vreme. I teško je setiti se drugog savremenog autora koji je napisao toliko mnogo, toliko dobro, toliko zabavno i dramatično, za tako široku publiku kao King.
Da li pisac može biti apsurdno popularan kao King i istovremeno dobar u književnom i umetničkom smislu koji Bloom toliko ceni uvek će biti pitanje ukusa i lične procene. Ja bih ipak tvrdio da može, a dokaz za takvog pisca postoji upravo u Šekspiru: adaptiran beskrajno mnogo puta, univerzalno čitan, iznenađujuće pristupačan i neumorno fascinantan. Sama autorka Bicks služi kao svojevrsan dokaz te tvrdnje: dubok mislilac, anksiozno dete i strastveni čitalac koji je duboko zaronio i u knjige Šekspira i literaturu Kinga i pronašao se podjednako prijatno u oba sveta.