Moda napreduje zahvaljujući kreativnoj tenziji, a naročito zahvaljujući privlačnosti koju stvaraju oprečni principi maksimalizma i minimalizma. Još uvek živimo u eri maksimalizma, ali upravo to čini minimalizam još važnijim, što pomaže da se objasni deo obožavanja koje je dočekalo debitantsku kolekciju Matthieua Blazya za Chanel tokom Paris Fashion Weeka u oktobru.
Dok je dionizijska raskoš bila u punom zamahu u modnim kućama kao što su Yves Saint Laurent i druge, Blazyjev apolonijski konceptualizam se posebno isticao. Dizajner je proveo čitavu svoju karijeru radeći unutar visokih hramova strukture i strogosti, Raf Simons, Maison Margiela, Phoebe Philo’s Céline, Calvin Klein. Najskorije je bio u Bottega Veneta, gde je bio opisan kao antiteza ideji da moda treba da bude spektakl. Sada, u Chanelu, udružio se sa jednako uglednom pariskom kućom Charvet da napravi košulje pažljivo krojene tako da se nose otkopčane, sa poznatim Chanelovim lancem nevidljivo ušivenim u porub, kako bi se održala savršena težina i silueta.
Chanel Spring/Summer 2026 modna revija u Parizu | Kristy Sparow/Getty Images Europe
Blazyjev debi se dogodio veče pre zvaničnog otvaranja izložbe Minimal, spektakularnog pregleda minimalne umetnosti koji se održava u Pinault Collection u centru Pariza do 19. januara. Veći deo izložbe potiče iz ogromne lične kolekcije Francoisa Pinaulta, milijardera koji je osnovao ono što je danas luksuzni gigant Kering SA, koji poseduje modne kuće kao što je Bottega Veneta.
Najznačajniji potez Keringa ove sezone bio je potpuno maksimalistički: gruzijski dizajner Demna, čiji iskrivljeni, groteskni koncepti u Balenciagi postaju viralni na društvenim mrežama i u luksuznim prodavnicama, imenovan je za kreativnog direktora Guccija, najvažnijeg brenda kompanije. Nada je da će Demna, koji je uspeo da poveća prihode Balenciage više od pet puta tokom decenije na mestu kreativnog direktora, uspeti da stvori sličnu magiju u Gucciju, gde je prodaja pala 25 odsto u drugom kvartalu u poređenju sa istim periodom prošle godine.
Ipak, dovoljan je samo jedan pogled na zapanjujuće minimalističku renovaciju zgrade Bourse de Commerce koju je projektovao arhitekta Tadao Ando, a u kojoj se nalazi Pinault Collection, da se vidi gde Pinaultove prave simpatije leže. Zapravo, vodič izložbe za najnoviji šou otvara se njegovim citatom u kojem naziva minimalnu umetnost "pokretačkom silom koja me prati i inspiriše već više od 50 godina".
To je sušta suprotnost razigranom maksimalizmu rivala Bernarda Arnaulta i njegovog muzeja Fondation Louis Vuitton, gde je lagani i šareni letnji blokbaster David Hockney ustupio mesto jednako velikoj, a možda i još šarenijoj retrospektivi Gerharda Richtera, koja traje do 2. marta.
Opširnije
Koji se poslovi danas traže u svetu mode
Moda se menja brže nego ikad i sa sobom povlači čitav niz novih zanimanja.
01.09.2025
Novi talas Trumpovih carina ozbiljna je klackalica za luksuznu robu
Neke od najstrožih carina na uvoz koje je Trump najavio u sredu usmerene su na najveće proizvodne centre odeće i obuće u Aziji. Za EU uvedeno dodatnih 20, a za Švajcarsku 31 odsto. Šta to znači za modnu industriju i da li ćemo svi više plaćati za luksuznu robu?
03.04.2025
Zašto art deko nakit i posle sto godina vredi milione
Pre stotinu godina, čuvena izložba u Parizu označila je početak pokreta koji ni danas ne gubi sjaj, a art deko nakit i dalje osvaja srca i puni bankovne račune.
30.08.2025
U slučaju Pinaulta, nije teško razumeti zašto bi jedan modni magnat razvio opsesiju prema minimalnoj umetnosti i dizajnu. Etos "manje je više" iz sredine dvadesetih godina prošlog veka proizveo je ne samo malu crnu haljinu Coco Chanel, već i podjednako bezvremensku Marcel Breuerovu "Wassily" stolicu od cevastog čelika. Tome su minimalni umetnici šezdesetih dodali još jedan element: naglasak na fizičkom, telesnom doživljaju interakcije sa umetničkim delom.
Minimalizam je bio tačka u kojoj umetnost prestaje da bude pre svega vizuelna, prestaje da bude slika na zidu ili skulptura na postolju, i postaje usredsređena na susret ljudskog posmatrača sa odlučno fizičkim objektom. Minimalistička umetnost je u svojoj suštini teatralna: "Umetničko delo mora da se doživi telom", piše istoričarka umetnosti i kustoskinja Emma Lavigne u svom uvodnom eseju za katalog izložbe Minimal. "Ono mora biti nastanjeno i proživljeno."
Osećaj da je tvoje sopstveno telo postalo sastavni deo važnog umetničkog dela upravo je ono mesto gde se minimalna umetnost preklapa sa modom. Savršeno strukturisani komad Helmut Langa ili Rei Kawakubo iz Commes des Garçons je gotovo ništa pre nego što se obuče: nosilac je poslednji deo slagalice koji sve povezuje. Isto se može reći i za remek-dela minimalne umetnosti: podne instalacije Carl Andrea i kocke Donald Judda ostaju inertne dok ih ne oživi pokretno, osećajno prisustvo posmatrača.
Zbunjenost koja je pratila poznatu kupovinu Tate galerije iz 1972. godine, kada je Andreov rad Equivalent VIII bio ismevan kao "gomila cigli", odjeknula je načinom na koji su japanski dizajneri osamdesetih godina, uključujući ne samo Kawakubo, već i Yohji Yamamoto i Issey Miyake, u početku bili slično dočekani.
"Mnogi ljudi ih nisu razumeli", kaže Melissa Marra Alvarez, kustoskinja izložbe Minimalism/Maximalism iz 2019. godine u Fashion Institute of Technology u Njujorku. "Oni nisu slavili telo na raskošan način. Njihov rad govorio je o odnosu žene prema njenoj odeći i svom telu."
Moda svetu pruža predah od svakodnevnog života. Možda je upravo zato što su periodi rasta i optimizma, uključujući dvadesete i šezdesete godine, obično pratili porast minimalizma. Suprotno tome, vrhunac maksimalističke mode, oličen u večernjoj haljini ukrašenoj cvećem koju je Hardy Amies dizajnirao 1948. godine, došao je neposredno nakon užasa Drugog svetskog rata.
Danas svakodnevni život spaja egzistencijalni strah sa štednjom izazvanom inflacijom, što može pomoći da se objasni zašto je Kering postavio Demnu na čelo svog vodećeg brenda i ohrabrio ga da naruči kratki film prepun zvezda i halucinacija koji režira Spike Jonze. Ipak, kompanija jasno razume važnost strukture i strogosti. U Balenciagi, gde rast prodaje možda konačno dolazi do kraja, Demnu je zamenio Pierpaolo Piccioli, bivši kreativni direktor Valentina, koji u svojoj kancelariji drži uramljeni citat: "Jednostavnost je krajnja sofisticiranost." Odluka da se istinski krojač postavi na čelo modne kuće znak je da Kering ne želi da se oslanja isključivo na prolazne trendove.
Minimalizam je sličan, ali ne i identičan konceptu jednostavnosti koji oličavaju brendovi kao što su Loro Piana i The Row, gde je naglasak više na udobnosti i bezvremenosti nego na umetničkoj izjavi. Ipak, ugled koji ti brendovi uživaju pokazuje koliko minimalistička, visokokvalitetna moda može biti komercijalno uspešna.
Loro Piana je, prema izveštajima, treći najveći brend u LVMH portfoliju mode i kožne galanterije, sa prihodima procenjenim na gotovo tri milijarde dolara godišnje.
Tišina minimalizma znači da on nikada neće imati uzbuđenje i sjaj koji prate bleštavije oblike umetnosti. Blazy verovatno nikada neće biti poznat kao Demna, a izložba Minimal u Pinault Collection biće gotovo sigurno zasenjena retrospektivom Richtera u Fondation Louis Vuitton.
Richterov “Abstraktes Bild” iz 1992. godine, prikazan u Sotheby’s London 2015. | Mary Turner/Getty Images Europe
Za bogataša, veliki Richter u dnevnoj sobi predstavlja trenutan status simbol, odmah prepoznatljiv, sa maksimalnom projekcijom "moći na zidu zida". Za mnoge kolekcionare to je način da pokažu bogatstvo. Nasuprot tome, delo kao što je Nobuo Sekineovo "Phase of Nothingness Water", prikazano u Bourse de Commerce, deluje duhovnije. Na prvi pogled otkriva vrlo malo: zahteva učešće posmatrača, koji mora da hoda oko njega, razmišlja o njemu i uloži trud da ga razume.
To se vidi i na tržištu: rekordna cena Sekinea na aukciji iznosi 350.000 dolara; a Richtera 46 miliona. Ako pogledate Artnetovu listu "najisplativijih" posleratnih i savremenih umetnika, videćete Warhola i Basquiata na čelu tih tabela, dok minimalističkih umetnika gotovo da i nema.
Spektakl je zabavan; jednostavnost je dosadna u poređenju sa tim. Ali, dosada je možda upravo ono što savremenom društvu najviše nedostaje. U svetu buke, pomame i sve kraćih raspona pažnje, minimalistička umetnost i moda ne nude samo osnovu strogosti i konceptualne snage već i priliku da postanemo svesniji načina na koji se krećemo kroz prostor i vreme.