Multi-club ownership (MCO) poslednjih godina postao je jedan od najvažnijih poslovnih modela u fudbalu. Ideja je relativno jednostavna, isti investitor, fond ili poslovna grupa kontroliše više klubova istovremeno, često u različitim ligama i državama. Umesto jednog kluba kao izolovane investicije, vlasnici grade mrežu klubova koji funkcionišu kao povezan sistem.
Takav pristup menja način na koji se upravlja fudbalskim organizacijama. Klub više nije samo lokalna institucija s vlastitim budžetom i strategijom, nego deo šire strukture u kojoj se resursi, znanje i igrači kreću između različitih tržišta i liga. MCO se zato često opisuje kao pokušaj da se fudbal organizuje po logici industrijskog portfolija.
Najpoznatiji primeri MCO modela su mreža klubova koju vodi City Football Group s klubovima kao što su Manchester City i Girona FC, zatim Red Bull GmbH sa sistemom oko RB Leipzig i FC Red Bull Salzburg, BlueCo grupa koja vodi Chelsea FC i RC Strasbourg Alsace te Eagle Football Holdings koji povezuje klubove kao što su Olympique Lyonnais i Botafogo.
U klasičnom modelu vlasništva investitor ulaže u jedan klub i sav sportski i finansijski rizik koncentrisan je na tom jednom projektu. MCO model pokušava taj rizik rasporediti. Vlasnik može imati klub u jednoj od najjačih evropskih liga, razvojni klub u manjoj evropskoj ligi i partnerski klub u Južnoj Americi ili Africi. Svaki od njih ima drugačiju funkciju.
Manchester City najistaknutiji je predstavnik ovog modela/Depositphotos
Jedni služe za razvoj mladih igrača, drugi za njihovu afirmaciju na većoj sceni, a treći za konačni transfer ili integraciju u najjači klub u mreži. Time se stvara interni lanac vrednosti u kojem ista organizacija upravlja celim životnim ciklusom igrača, od skautinga i razvoja do prodaje.
Prednosti MCO
Za investitore to znači nekoliko ključnih prednosti. Prvo, lakši pristup talentu. Mreža klubova omogućava raniji ulazak na tržišta igrača i bolju kontrolu nad njihovim razvojem. Drugo, smanjenje finansijskog rizika. Umesto da sav kapital zavisi od rezultata jednog kluba, investicija je raspoređena na više tržišta i liga. Treće, veći komercijalni doseg. Klubovi u različitim državama otvaraju pristup novim navijačkim bazama, sponzorima i medijskim tržištima.
Zbog toga MCO model posebno privlači međunarodne investitore, a naročito američke fondove koji su navikli posmatrati sport kroz logiku portfolija.
U najboljem scenariju mreža klubova može pomoći manjim klubovima. Ulazak u takav sistem često donosi kapital, modernije upravljanje, napredniji skauting i pristup međunarodnom tržištu igrača. Klub koji bi sam teško došao do analitičkih alata, medicinske infrastrukture ili globalne mreže skauta može ih dobiti kroz širu organizaciju.
Londonski Chelsea ima bratski klub u Francuskoj/Depositphotos
Međutim, ista struktura koja povećava efikasnost često smanjuje autonomiju pojedinog kluba. Kada više klubova pripada istoj grupi, njihove sportske strategije više nisu potpuno nezavisne. U praksi to često znači da neki klubovi postaju razvojne stanice za igrače, dok drugi imaju ulogu glavnog sportskog ili komercijalnog projekta. Takva hijerarhija menja način na koji se posmatraju sportski ciljevi pojedinog kluba.
Pitanje integriteta takmičenja
Najveći izazov za MCO model pojavljuje se kada klubovi iz iste mreže dođu u situaciju da igraju u istom evropskom takmičenju. UEFA zato u svojim pravilima zadržava princip da ista osoba ili kompanija ne može imati odlučujući uticaj nad dva kluba koji učestvuju u istom UEFA takmičenju. Ako takva situacija nastane, samo jedan od klubova može biti primljen.
Poslednjih godina upravo su takvi slučajevi postali sve češći, jer rast mreža klubova povećava verovatnoću da se njihovi članovi sretnu u evropskim takmičenjima. To pokazuje da MCO nije samo poslovni model nego i regulatorni izazov. UEFA pokušava balansirati između dve realnosti: s jedne strane investitori sve više organizuju fudbal kroz mreže klubova, a s druge strane takmičenja se i dalje zasnivaju na ideji nezavisnih klubova.
MCO model zato ne menja samo vlasništvo nad klubovima nego i strukturu fudbalskog tržišta. Klubovi koji su deo većih mreža imaju pristup zajedničkom skautingu, analitici, finansiranju i internom tržištu igrača. Nezavisni klubovi sve češće konkurišu ne samo jednom rivalu nego celom sistemu klubova koji funkcionišu kao koordinirana organizacija.
U takvom okruženju fudbal se postepeno pomera od modela pojedinačnih klubova prema modelu mreža. Za investitore to znači efikasnije upravljanje kapitalom i veću kontrolu nad tržištem igrača. Za regulatore otvara pitanje integriteta takmičenja. Za navijače često znači osećaj da njihov klub postaje deo veće poslovne strukture.
MCO model zato najbolje opisuje transformaciju modernog fudbala, sport koji je nastao kao lokalno takmičenje klubova sve više se organizuje kao globalna industrija.