"Pretvaranje u Japanca" (engl. Turning Japanese) bio je hit britanskog rok benda "The Vapors", koji mu je davne 1980. godine za trenutak doneo međunarodnu slavu. I dok su britanski muzičari tada objašnjavali da su stihovima hteli da prikažu anksioznost kod mladih i "pretvaranje u nešto što niste očekivali", fraza iz naslova ove pesme postala je na finansijskim tržištima metafora za produženi period ekonomske stagnacije, po uzoru na "dve izgubljene decenije" Japana koje su usledile nakon pucanja japanskog privredno-finansijskog balona 1990. godine.
Fenomen "japanizacije" pomaljao se protekle dve decenije nekoliko puta u ekonomskim analizama situacije u Evropi, kad god je evropska ekonomija zaglibila u stagnaciju ili veoma nizak rast, visoke javne dugove, političku disfunkcionalnost, kao i demografske probleme izazvane sve starijim stanovništvom. Nadolazeći talas ekonomske i političke krize u Evropskoj uniji, koja je pritom prikleštena strateškim sukobom između SAD i Kine, kao i strepnjama od bezbednosnih pretnji Rusije, obnovio je strahove da se Stari kontinent suočava sa "japanizacijom".
A da paradoks bude veći, istovremeno se Japan suočava sa promenama koje bi mogle da se nazovu "evropeizacijom". Konkretno, kolaps japanskog političkog sistema u kojoj je decenijama dominirala samo jedna stranka otvorio je prostor za desničarski populizam u evropskom stilu, stvarajući pritom šire društvene promene u kojima je Japan počeo da liči na Evropu. Naprasno je Japan postao zemlja rascepkanog višestranačja, sa sve većim brojem žena u politici, ali i brojnim populističkim liderima.
Indeks "rizika od japanske bolesti"
Nakon globalne finansijske krize 2008. godine, ekonomski pejzaž u većem delu razvijenog sveta neminovno su činili nizak ekonomski rast i najniže kamatne stope, što je sve do pandemije virusa korona 2020. godine činilo da brojne analize u više navrata postave pitanje da li će Evropa postati novi Japan.
Bivši šef Evropske centralne banke (ECB) Mario Draghi je krajem 2013. godine rezolutno negirao takvu mogućnost, ukazujući da evrozona nije u opasnosti da upadne u upornu deflaciju, što je bio jedan aspekt japanske ekonomije u poslednjoj deceniji prošlog veka i prvoj deceniji 21. veka.
"Japanizacija" je pak očigledna po pitanju starosti stanovništva, pa se očekuje da prosečna starost stanovništva od 44,5 godine skoči na 50 do kraja ovog veka. Štaviše, da će zbog produženog životnog veka broj starijih od 80 godina znatno porasti pa da će do 2050. godine radno sposobno stanovništvo biti nešto manje nego duplo veće od vojske penzionera.
Na osnovu istraživanja profesora Takatoshija Itoa na američkom Univerzitetu Kolumbija, holandska banka ING je razvila indeks kojim navodno meri "rizik od japanske bolesti", kombinujući faktore kao što su rast BDP-a, inflacija, kamatne stope i demografske promene. I po tom indeksu, EU je i pre pandemije pokazivala sličnost sa Japanom, zbog izuzetno niskih kamatnih stopa, kreditnim ograničenjima, niskog rasta produktivnosti rada, visokog nivoa državnog duga i starenja stanovništva.
Pandemija i rat u Ukrajini su digli inflaciju i kamatne stope, ali postoji sve veća zabrinutost da je nizak evropski rast zapravo strukturne prirode i da će kontinent krenuti istim putem kao Japan.
Nedostatak strukturnih promena
Naime, postoji i četvrta dimenzija relativno stagnirajuće japanske ekonomije: nedostatak strukturnih promena koji je očigledan u EU, koja se takođe poprilično ugušila u regulacijama, ograničenjima i zaštiti pojedinih privrednih grupa. Ako se Evropa sagleda japanskim očima, ovi elementi se mogu jasno prepoznati u Nemačkoj i Francuskoj.
"Pravi razlog zašto je Japan stagnirao jeste taj što nije želeo da sprovede strukturne reforme. Primenite tu misao na Evropu. Ovaj region je kaleidoskop. Neke od strukturnih promena potrebnih za stvaranje konkurentnije ekonomije sprovode zemlje na periferiji, posebno Irska", istakao je još pre 10 godina britanski ekonomski novinar Hamish McRae, koji je tada ukazao da se to ne dešava u zemljama kao što je Italija, dok reforme posustaju i u zemljama koje su nekad bile pioniri u pojedinim oblastima, kao što je bila Nemačka.
"Krutost jedinstvene valute i jedinstvene kamatne stope ne pomažu, ali ne možete sve kriviti na evro ili ECB. Pitanje je šta ljudi u Evropi žele. Da li žele udobnost i stabilnost na račun rasta? Ili žele nešto uzbudljivije?"
Ta ocena dobija danas na aktuelnosti kada se evropske političke elite nalaze pred izazovom kako i u kom smeru sprovesti strukturne reforme, ne samo u funkcionisanju evropske monetarne politike već i u industriji i uopšte cele ekonomije. Ekonomska logika zahteva da se evrozona transformiše u jedinstvenu državu sa fiskalnim transferima iz bogatijih u siromašnije oblasti, ali politička realnost to čini nemogućim u doglednoj budućnosti.
Procene ekonomista da bi sledeća značajna recesija mogla da izazove lančanu reakciju "japanizacija", rastuće nezaposlenosti, ali i populističkog besa i uličnog nasilja. Da po Evropu stvar bude gora, Japan nikada nije doživeo katastrofalnu masovnu nezaposlenost što je realna mogućnost u EU, čiji je veći deo juga to osetio pre desetak godina u toku krize evrozone. To je očigledno još jedan faktor koji bi mogao da pogura "pretvaranje u Japan".
Budući da se otpuštanja nižu u mnogim sektorima u Nemačkoj kao motoru evropske privrede, strah da će to dodatno doprineti evropskoj stagnaciji japanskog tipa samo je veći. Procena da će na srednji rok nivo radne snage u Nemačkoj pasti za 0,7 odsto, kako je ocenio ekonomista ING-ja Carsten Brzeski, predstavlja početak "japanizacije Nemačke".
"Pre pandemije, potencijalni rast (radne snage) u Nemačkoj procenjen je na oko 1,5 odsto. Dakle, to vam pokazuje velike uticaje koje demografija ima", rekao je Brzeski, osvrćući se i na to da je Međunarodni monetarni fond saopštio da će javne finansije patiti zbog isuviše starog stanovništva, s poreskim prihodima koji rastu sporije, za razliku od potrošnje na zdravstvenu zaštitu i penzije. "Osim Japana, jednostavno nemamo nijedan drugi primer bilo koje razvijene ekonomije da vidimo šta će ova demografska promena učiniti. Gledamo glavne brojeve, vidimo pad (ekonomskog) rasta i stagnaciju, ali nemamo pojma šta će to značiti za društva."
To što će se pet do sedam miliona nemačkih radnika penzionisati u narednih pet do 10 godina, Brzeski smatra ogromnim za jednu privredu koja mora da finansira penzioni sistem. Prema njegovim rečima, političari i u Nemačkoj i širom EU gomilaju probleme za budućnost time što se ne prilagođavaju starenju stanovništva.
"Za pet do deset godina ljudi će se osvrnuti i reći: 'Pa, bože, 2024. godina je zaista trebalo da bude trenutak kada su promenili fiskalna pravila kako bismo imali veću potrošnju, veću preraspodelu i više transfera'", ističe on. "Ali u političkoj debati, kao što je to slučaj u Velikoj Britaniji i drugim zemljama, gotovo da nijedan političar dosad ne misli da će biti izabran tako što će biračima reći da će morati duže da rade ili da će morati da smanje svoje penzije."
Depositphotos
Japan "zaražen" evropskim bolestima
S druge strane, Japan sve više počinje da liči na Evropu, a to se videlo posle prošlogodišnjih izbora za donji dom japanskog parlamenta i ovogodišnjih za gornji dom. Nakon poslednjih sedam decenija u kojima je Japanom vladala čitavih 65 godina sa vrlo malo ozbiljnih opozicionih glasova, Liberalno demokratska partija (LDP) prvi put je prinuđena na manjinsku vladu.
Tradicionalno konzervativno japansko društvo očigledno ne nalazi političke odgovore u konzervativizmu i nacionalizmu LDP-a pa se delom okreće ka najvećoj stranci levog centra, a delom ka populističkim ali i krajnje levičarskim i krajnje desničarskim strankama evropskog tipa.
Interesovanje medija je najviše privukao neočekivani uspeh nove desničarsko populističke stranke Sanseito, čiji je lider Sohei Kamiya postao upečatljiv po svojoj antiimigracionoj politici, protivljenju liberalnoj rodnoj politici, ali i hvalospevima američkom predsedniku Donalda Trumpa. Privukavši čak i pažnju međunarodnih medija, između ostalog i antisemitskim porukama, Kamiya je politiku rodne ravnopravnosti okrivio za pad nataliteta u Japanu, upozorivši birače na "tihu invaziju" imigranata.
Osim toga, svoju kampanju je zasnivao i na priči o tome kako se Japan navodno suočava sa pretnjama "globalista iz senke", kriminalaca iz inostranstva i korumpiranog političkog establišmenta koji guši mlade ljude porezima.
I dok ga protivnici optužuju da je ksenofob te da nezadovoljstvo javnosti visokim cenama i platama koje stagniraju usmerava prema strancima u Japanu, Kamiya ističe da je politika njegova stranka vrlo slična politici Alternative za Nemačku, francuskog Nacionalnog okupljanja i britanske Reformističke stranke.
Osnov uspeha Sanseitoa nije samo u retorici već i u tome da se zapravo promenila čitava priroda japanske politike, koja je donedavno bila karakterisana dominantno konzervativnim idejama, odsustvom žena u političkom životu. "Evropeizacija" japanske politike se pokazala i u tome što je na izborima sada u parlament ušlo čak 11 stranaka različitih ideologija.
"Većina ovih stranaka formirana je u poslednjoj deceniji, što ukazuje na duboku promenu u političkom pejzažu Japana", ističe Robert Nordstroem, istraživač na japanskom Univerzitetu Waseda, dodajući da su među značajnim pozitivnim rezultatima poslednja dva izlaska na birališta to što je značajno povećan broj izabranih žena na rekordnih 30 odsto, ali da je izlaznost na izborima znatno povećana.
Liberalne ideje osvajaju Japance
Da su promene u japanskoj politici i društvu očigledne, primećuje se i u anketama UTAS-a, koje se redovno sprovode među kandidatima i biračima više od 20 godina i ispituju njihove stavove o glavnim političkim pitanjima.
"U skorije vreme, po skoro svim političkim pitanjima, stavovi izabranih političara postali su liberalniji", navodi Nordstroem i dodaje da su po društvenim pitanjima, kao što su pravo bračnih parova da imaju odvojena prezimena i podrška istopolnim brakovima, izbori 2024. i 2025. godine proizveli neka od najprogresivnijih sastava zakonodavnih tela ikada viđenih u Japanu. "Jedini izuzetak je imigracija. U Japanu je strah od ‘strane invazije’ i dalje visok".
Kako opozicione stranke dobijaju veći uticaj na politiku, tako podele postaju vidljivije, a jedan od rezultata toga je da je ista vrsta desničarskog populizma koja je postala toliko ukorenjena u Evropi prodrla i u japansku politiku u strankama poput Sanseitoa.
Istovremeno, to što se japanska politika diverzifikuje uticalo je da i LDP kao svojevrsni bastion japanskog konzervativizma bude prinuđen da se menja. Činjenica da je jedna žena – Sanae Takaichi – izabrana za šefa vladajuće političke partije te da postoji velika verovatnoća da će uspeti da bude izabrana i za premijerku Japana predstavlja istorijsku promenu za Zemlju izlazećeg sunca, uprkos tome što ta 64-godišnja političarka zapravo nije neko ko predstavlja poseban izraz progresivnosti. Naprotiv, ona je ideološki verna sledbenica lika i dela ubijenog Shinzoa Abea, koji je bio najduže na poziciji premijera u istoriji Japana.
Međutim, ukoliko ona zaista postane prva žena za kormilom države, to će više biti promena na simboličkom planu, budući da se ona ugleda na britansku "Gvozdenu ledi" Margaret Thatcher te da se očekuje da će ona verovatno nastaviti da štiti interese krupnog kapitala, ali i desničarski pogled na japansku politiku i istoriju. Od Takaichi se ne očekuju neke velike promene politike, između ostalog, i zbog toga što mora da osvoji neku od opozicionih stranaka koje će podržati, ako ne većinsku, a onda manjinsku vladu, a potom i njene zakonske predloge.
Japanska politička scena je zapravo naprasno postala "evropska": opozicija je toliko razjedinjena i ideološki raznolika da tradicionalno dominanta stranka teško može da sklopi vladajuću koaliciju, dok će nova šefica LDP-a, kako ocenjuju mnogi azijski politikolozi, dobar deo napora i vremena morati da posveti borbi da se zaustavi odliv konzervativnih glasača, koji su se na poslednjih nekoliko parlamentarnih izbora okrenuli mladoj partiji Sanseito.
Istovremeno, stari koalicioni partner traži razrešenje korupcionaških skandala u vezi sa finansiranjem stranaka, dok će novi japanski premijer imati zadatak da iznađe način da obuzda inflaciju, izađe na kraj sa Trumpovim grubim trgovinskim i bezbednosnim zahtevima i premosti zaostatak u razvoju najsavremenijih tehnologija u proizvodnji sofisticiranih čipova i razvoju veštačke inteligencije u odnosu na Tajvan, Južnu Koreju i Kinu.
Drugim rečima, Japan je počeo da peva svojevrsnu pesmu "Pretvaranje u Evropljane", što ne ukazuje da će u Tokiju ubuduće vladati stabilnost. Bar ne ona u političkim vodama.