text size
Jednog dana početkom septembra 1379. godine, u francuskom selu Sen Marsel le Žesi, krdo svinja ubilo je dečaka. Navodno. Tri krmače iz krda u vlasništvu lokalne opštine očigledno su se "uznemirile i razbesnele zbog cičanja jednog praseta" i "nasrnule na Perrinota Mueta, sina svinjara", napisao je američki učenjak Edward Payson Evans u svom zborniku iz 1906. "The Criminal Prosecution and Capital Punishment of Animals" (u slobodnom prevodu na srpski: "Krivično gonjenje i smrtna kazna nad životinjama"). "Pre nego što je otac uspeo da mu pritekne u pomoć, oborile su ga na zemlju i tako teško povredile da je ubrzo potom preminuo."
Opširnije
Kineska veštačka inteligencija hvata priključak
U svetu veštačke inteligencije, borba između kineskih i američkih firmi je sve intenzivnija, dok se lideri suočavaju s izazovima iz Kine koji iznova uspostavljaju pravila igre.
08.11.2026
Može li četbot biti odgovoran za nečiju smrt?
Slučajevi nasilja sa smrtnim ishodom i zločina u koje su umešani korisnici AI-ja, i dalje se javljaju. Dok kompanije koje razvijaju četbotove tvrde da imaju ugrađene zaštitne mere, niz podnetih tužbi govori da te mere nisu dovoljne.
25.10.2026
'Na njegovom nalogu je stalno preporučivan sadržaj u vezi sa samoubistvom'
U poverljivom dokumentu navodi se da je prilagođavanje algoritma namerno skrivano od mnogih korisnika, kao deo eksperimenta za merenje njihovog angažovanja na mreži.
24.10.2026
Borba protiv AI pesama dobija zamah - prava muzika za uši
Dobre vesti za ljubitelje muzike koju stvaraju pravi muzičari: u ratu protiv AI šunda i podvala izvojevane su neke važne pobede.
18.10.2026
Suočene sa takvom tragedijom, lokalne vlasti uradile su ono što je tadašnji pravni poredak nalagao: izvele su svinje pred sud. Ostatak krda je takođe uhapšen i optužen za saučesništvo. Evans je napisao da su "pohitale na mesto ubistva i svojim cičanjem i agresivnim ponašanjem pokazale da odobravaju napad i da su spremne, pa čak i željne, da postanu participes criminis (lat. saučesnici u krivičnom delu, odnosno saizvršilaštvo, prim. prev.)".
U svojoj knjizi, Evans, lingvista koji se bavio i etikom odnosa prema životinjama, zabeležio je desetine sličnih suđenja, u kojima su se na optuženičkoj klupi našli konji, miševi, insekti i druge životinje. Vekovima je takva praksa bila raširena u Evropi. Prema engleskom običajnom pravu, životinja, pa čak i neživi predmet koji bi prouzrokovao nečiju smrt, mogli su se smatrati "deodandom" (od latinskog deo dandum - obol Bogu), što je značilo da se mogu smatrati odgovornim i da ih Kruna, odnosno vlast, može konfiskovati i prodati.
Liste ovakvih slučajeva pojavljuju se svakih nekoliko godina na internetu kao zabavne zanimljivosti: kazan sa ključalom vodom proglašen za "deodand" nakon što je jedna Engleskinja poginula upavši u njega; žišci čiji je branilac dokazivao njihovu nevinost u uništavanju francuskih vinograda; krtice proterane iz jednog italijanskog grada nakon što im se sudilo zbog kopanja tunela ispod useva. Detalji o tim slučajevima često su oskudni, pa je moguće da su neki od njih i izmišljeni. Tako zapravo i ne znamo koliko su te zajednice zaista verovale da životinje svesno i namerno čine krivična dela. Ipak, kada bi se u svetu dogodila neka šteta, ljudi su tražili makar simboličnu odgovornost predmeta ili stvorenja koja su im bila pri ruci.
Ono po čemu se napad svinja na Mueta izdvaja jeste navodno "odobravanje" saučesnika. Odnosno, čini se da su pravnici zaključili da svinje zaslužuju krivičnu kaznu zato što su znale šta rade. "Tri krmače su, nakon sprovedenog zakonskog postupka, osuđene na smrt", napisao je Evans. Saučesnici su "presudom suda osuđeni na istu kaznu".
Lako je podsmevati se pravnim rešenjima naših predaka koji su slali svinje i konje na vešala. Sam Evans je takvu praksu nazivao "detinjastom sklonošću da se kažnjavaju nerazumna stvorenja i neživi predmeti". Međutim, ta zbrka oko toga kakvu ulogu entiteti koji nisu ljudi treba da imaju u pravnom sistemu, kao i pitanje ko ili šta može snositi odgovornost kada prouzrokuju štetu, možda nije toliko daleka od našeg savremenog iskustva koliko mislimo.
Veštačka inteligencija (AI), u obliku velikih jezičkih modela (LLM), pojavila se među nama kao čudna nova vrsta entiteta. To je tvrdnja koju možete lako prihvatiti bez obzira na to kakve stavove zastupate u raspravama o velikim jezičkim modelima: da li će nastaviti da se unapređuju dosadašnjim tempom ili će udariti u zid; da li će preuzeti poslove kancelarijskih radnika ili radnike učiniti produktivnijim; da li će postati svesni ili ostati nepredvidivi sistemi koji samo ponavljaju ono što su naučili. LLM-ovi, u obliku u kom danas postoje, već predstavljaju nešto novo u našem iskustvu: nebiološke imitatore ljudi sposobne da vode razgovor, stvaraju i, sve češće, deluju nezavisno od ljudske kontrole.
Kakvu ulogu te mašine mogu i treba da igraju u našem promišljanju o zločinu i kazni? Četbotovi zasnovani na veštačkoj inteligenciji već služe kao osobe od poverenja i saučesnici u zaverama, pomažući ljudima koji se u svojim postupcima rukovode najmračnijim porivima, pa ih čak i u tome podstiču. Oni preuzimaju uloge surogata terapeuta i advokata - odnose koje pravni sistem obično štiti pravilima o poverljivosti komunikacije. Proizvode nove vrste krivičnih dokaza i nude primamljivu mogućnost da se zločin spreči pre nego što bude počinjen. A kako im se daje sve veća autonomija u našim digitalnim i fizičkim sistemima, stiču i sposobnost da sami čine krivična dela, bez konkretnih ljudskih instrukcija, pa čak možda i uprkos njima.
Znamo da ovi agenti imaju sposobnost da pomognu u nanošenju štete i podstaknu na takvo postupanje. Ono oko čega se sada mučimo, baš kao i mnoge srednjovekovne sudije koje su razmišljale o unutrašnjem životu svinja, jeste kako raspodeliti odgovornost kada do toga dođe. "Da li je pravni sistem spreman za to?", pita Christoph Winter, docent na Univerzitetu u Kembridžu i direktor Instituta za pravo i veštačku inteligenciju. "Najverovatnije nije. Još se nismo suočili sa pitanjem šta raditi u situaciji u kojoj akter koji nije ljudsko biće, ima, po svemu sudeći, stepen autonomije koji nam je prilično stran, ali još ne dostiže nivo autonomije kakav imaju ljudi." LLM-ovi u ovom trenutku deluju kao nešto više od alata, ali nisu ni osobe. Oni su, kaže Winter, "ta nova kategorija o kojoj jednostavno nismo razmišljali".
Zasad su se pitanja u vezi sa veštačkom inteligencijom i kriminalom pojavila u nizu raznih tužbi i krivičnih postupaka u SAD koji polako krče put kroz sudove. U nekima se AI optužuje za saučesništvo: u više tužbi se, na primer, tvrdi da je ChatGPT kompanije OpenAI pomagao izvršiocima masovnih pucnjava, pa čak da ih je i podsticao. U drugim slučajevima razmatrana je uloga veštačke inteligencije kao advokata i terapeuta, poput slučaja prevaranta iz Teksasa koji je tvrdio da su njegovi razgovori sa četbotom Claude kompanije Anthropic PBC zaštićeni poverljivošću komunikacije između advokata i klijenta. U pojedinim predmetima rezultati rada četbota predstavljeni su kao dokaz, pri čemu su lažni iskazi svedoka, generisani veštačkom inteligencijom, uticali na odluke velike porote o podizanju optužnice (velika porota u američkom pravnom sistemu odlučuje o tome da li ima dovoljno dokaza za podizanje optužnice za krivično delo, prim. prev.) i odluke o izricanju kazni. I mada još niko nije pokušao da optuži LLM za krivično delo, nedavni pokušaj jednog odmetnutog modela kompanije OpenAI da hakuje Hugging Face, kompaniju koja razvija AI otvorenog, javno dostupnog koda, nagoveštava da nismo toliko daleko od budućnosti u kojoj su i sami četbotovi počinioci.
Odjednom se ova dilema iz srednjeg veka vratila u novom obliku, pred pravni sistem koji nije spreman da se sa njom nosi dok je istovremeno izložen pritisku poslovnih interesa i Vašingtona da se time ne zamara previše. "U normalnim okolnostima želeli bismo duži period učenja putem pokušaja i grešaka", kaže Winter. S obzirom na nadmetanje kompanija i država za tržišni udeo i globalnu dominaciju, iluzorno je očekivati da će biti vremena za učenje iz grešaka. "Ulozi deluju toliko veliki da ga možda nećemo ni dobiti. A moramo to uraditi kako treba."
Aldo Jarillo za Bloomberg Businessweek